2. BIENNALE KVADRILATERALE  BQ_2
(Hrvatska, Italija, Mađarska, Slovenija)

Nepouzdani heroji?
(Nema više pravih heroja kao u dobra stara vremena)

Kada je ujesen 2006. Branko Franceschi pozvao Sabinu Salamon, Ritu Kalman, Nevenku Šivavec i mene da iznađemo temu drugog Biennala Kvadrilaterale Rijeka, nas smo se petoro povukli od svijeta i u miru zaseoka u unutrašnjoj Istri koncipirali temu izložbe kao istraživanje teme heroja kulture.

Iznenada me obuzela ta ideja. Međutim, sama njena golemost, čak i nakon što sam o njoj cijelu jednu godinu raspravljao s umjetnicima koje sam odlučio pozvati da izlažu, i dalje je nastavila biti uzrokom mojih nedoumica. U mom umu,heroj kulture našega doba je složen koncept i nepouzdana lovina...

Kultura se danas rijetko smatra herojskom: nema više intelektualca koji istupaju u prvi plan, angažirajući se u društvenim i političkim pitanjima. Kultura je – po svemu sudeći - prožela sve društveno tkanje. Zahvaljujući demokratskim procesima s kraja XX. stoljeća, nekoć monolitni koncept kulture erodirao je kroz multikulturne i interdisciplinarne pristupe. Sada je uobičajeno mnijenje da gotovo sve pripada jednom ili drugom kulturnom polju. Ulična kultura; kultura droge; rap kultura.... svi individualni i marginalizirani apetiti i navike automatski su osvojili pijedestal koji im je zajamčila Kultura. Znam, ovo zvuči grozno retro i jako reakcionarno. Ali kako sve prožimajuća "kultura" može imati kritičko i nezavisno stajalište u dijalogu s Društvom ako je ona tek jedan od mnogih neizdiferenciranih, difuznih elementa samog Društva? Moralno gledište je stvar autoriteta, što implicira u najmanju ruku nekakvu distancu. Sada svjedočimo da samo "komentatori" televizijski "izvjestitelji", "očevici" imaju autoritet – a svi su oni manje ili više vezani za marketinške strategije ili o njima ovisni... što je znatno udaljeno od nezavisnog intelektualca koji hrabro oglašava svoju poetiku i političku analizu društva, riskirajući.

Čemu služe heroji? Heroji su bili oblik kolektivnog glasa i predstavljali svjesnost "običnih ljudi" izraženu u obliku alternative konstitucionalnim snagama. Danas bi oni koji žele biti herojima našli da je teško zauzimati se za kulturu koja je izgubila kapacitet da progovara kao alternativni glas etabliranoj moći i njenoj tendenciji da pervertira pravdu; kulturi koja je nesposobna da govori s autoritetom i nezavisnošću. Ovaj muk kulture je grozna stvar. Ako glas ne može postići da bude čuven, ostaje samo prostor za krikove. Muk kulture je jedan od razloga za rast terorizma... ali ovo nije mjesto na kojem bi trebali dalje raspravljati o toj temi.

Elisabetta Benassi radi s videom, i predstavlja engimatske, nježne "priče bez scenarija" koje postižu konciznu, elegantnu i misterioznu jednostavnost, te se mogu definirati kao vizualni korespondenti poslovica. "Tamni konj festivalske godine" pokazuje osobu neizvjesnog spola i neizvjesne dobi koja vozi motor u noći, s bakljom pričvršćenom na stražnji kotač. Ograničena ekonomija ove scene je gotovo monokromna, premda je video snimljen u punom koloru. Scena je postavljena u jednom napuštenom području Palerma, gdje su palače razrušene u drugom svjetskom ratu još uvijek prazne. Vozeći u krugovima, oko palača, ova misteriozna figura – ustvari sama umjetnica – opisuje prostor; a svjetlo baklje nasumce projicira sjene na goleme zidove usamljenih, praznih zgrada. Iznenada, sablasni oblik propinjućeg konja jasno se uzdiže i ubrzo potom nestaje.... prolazna slika nade, radosti i zabave.... i ovo se zbiva iznova i iznova, prigodom svakog prolaza bicikle. Slika konja, unatoč privida spontanog i čudesnog događaja, nastaje projekcijom svjetla baklje koja je željeznom žicom pričvršćena na kotač, te ingeniozno oblikovana tako da kreira konjoliku sjenu. U samonametnutoj jednostavnosti sredstava, umjetnica sugerira rutu k alternativnoj slobodi i, zašto ne, nježnoj zabavljenosti, jednom nezavisnom mjestu kreativnosti gdje si čak i oni izvlašćeni mogu priuštiti stvarati ljepotu.

Slike imaju svoju vlastitu moć. Slika traje, dok reprezentirana stvarnost blijedi... i otud dolazi magija slika.

Uistinu, slike se čine sposobnima pobjeći prolaznom karakteru stvarnosti, i povjeriti neodredivoj budućnosti baštinu ove stvarnosti. U najdavnijoj prošlosti čovječanstva, prve slike ikada bile su pogrebna svjedočanstva mrtvih; a pogrebni je portret bio ne samo sjećanje, nego i gotovo jedina garancija istinite individualnosti mrtvog tijela koje podno njega leži. Obratno, vrijednost svake slike reprezentirana je i garantirana mrtvim tijelom – slično kao što je vrijednost papirnog novca garantirana zlatnom rezervom slične vrijednosti. Zbog tog razloga možemo vjerovati u poruku slika. Tijekom mnogih stoljeća, neophodnost stvarnog leša zamijenjena je jednom drugom garancijom, idejama. Ali mjesto ideja na globalnom tržištu sve se više i više zamjenjuje materijalnim dobrima, te bilo čime utrživim.

U radu što ga predstavlja Fabio Mauri, ideje i njihova reprezentacija iznova nalaze prostor za raspravu. "Stroj za bušenje akvarela" (Macchina per forare acquerelli) stoji sa starodmodnim autoritetom i samopouzdanjem velike zastarjele medicinske mašinerije, koja je još uvijek u uporabi u provincijskim bolnicama. "Stroj", koji je središnji dio ovog rada, je "readymade" i - zapravo - vrlo veliki crtaći kompas porijekom iz ateljea jednog rimskog kipara iz XIX. stoljeća. Gotovo nalik gigantskom insektu, stroj prijeteći diže svoje oštre ruke prema neslutećem i nevinom akvarelu.... čini se da pritisak na malo dugme ili skrivenu ručicu mehanizma može iznenada oživjeti stroj koji će tada, nenadano, uništiti akvarel. U uglu izložbenog prostora izložen je i mali model "Stroja", ostvarujući tako dvosmislenu prisutnost, gotovo sugerirajući da bilo tko može rekreirati razarajući stroj u maniri uradi sam.

U drevnim su vremenima heroji vječnu slavu zadobivali putem svojih činova, ili velikih gesti... ali heroizam u modernom dobu – inferencija iz Maurijevog opusa – najčešće se nalazi u volji da se ograniči, porekne i promijeni tijek akcije. Maurijeva vrsta heroja uhvaćena je u unutrašnji dijalog o odgovornosti. Sada smo, više no ikada, svjesni odgovornosti koja proizlazi iz pritiskanja tog Zelenog ili Crvenog dugmeta. Bilo bi tako lako....

Više negoli velike, mišićave heroje, danas moguće trebamo priuštive, agilne, "za upotrebu spremne" strategije heroizma koje obični ljudi mogu rabiti u svakodnevnim situacijama. Možda novi oblik heroizma treba biti sposoban jasno iznositi naše gledište.

Rad Antonia Riella, "Šetalište slavnih" uključuje javni prostor grada Rijeke. Oblikom i bojom nalik na izvorne mjedene zvijezde koje, fiksirane po uličnim pločnicima
Hollywooda, slave imena i karijere filmskih "zvijezda", Riellove zvijezde su namjesto toga načinjene od prianjajuće plastike, te "slave" nesumnjivu glasovitost, i još
dvojbenije karijere međunarodnih porno zvijezda. Slavna osoba, bilo koja, jest vrijednost u svijetu kojim dominiraju masovni mediji. Trivijalnost postaje slavna
u različitom kontekstu. Prostori ulice i trga su, još od "buržujske ere", mjesta javne proslave velikih političkih figura i heroja; ovdje umjetnik "krade" pravo da javno odobrenje dodijeli "heroju". On provokativno pridaje status javnog heroja osobnostima koje ne samo da nisu slavne, već su – u najmanju ruku – vrlo kontroverzne.

Ova bizarna instalacija, vrlo svjesna rizika eventualne debate i kontroverze koju može u Rijeci pokrenuti, središnja je za umjetnikovu strategiju. Riello često osporava banalnu lakoću i jeftinu sigurnost što ih podrazumijeva sve što pripada popularnoj kulturi. Nikad agresivan, on nježno, pa ipak s oštrom preciznošću, razotkriva skrivenu mrežu interesa koji – poprilično prije bilo kakvih etičkih interesa – bivaju dubokim razlozima javnih zajedničkih vrijednosti.

Paolo Ravalico Scerri je za Rijeku orkestrirao složenu video instalaciju naslovljenu"Bubble Man". Na nizu različitih ekrana, posmatrač može vidjeti ruke ribara, kako
zaposleno izlažu dnevni ulov na tezgama gradske tržnice u Rijeci. Drugi ekrani prikazuju mladića koji luta pustopoljinom u odori koja podsjeća na formalno, no
djelimice raskopčano, poslovno odijelo. On napola skače, a napola pleše dok otpuhuje mjehuriće sapunice u zraku, moguće kao vidljivi znak stanja nedavno
postignute slobode, ili u svakom slučaju mentalne lakoće čiji je razlog neistražen. Na manjem ekranu, papa Benedikt XVI blagoslivlje nevidljivu gomilu (ili možda
nas?) širokom gestom koja dozvoljava da bude predstavljen na istoj razini kao i mladić; što uopće nije kritika vrijednosti i iskrenosti religije. Još interesantnije, izgleda kao da se slične geste mogu svrstati u isti odjeljak, ili na "policu" jedne idealne arhive svih mogućih gesti. Usporedba ovih gesti prethodi bilo kojem pokušaju da se razumije njihovo značenje: kao da majmun, a ne ljudsko biće, procjenjuje sličnosti između dvije scene. Ali, ovaj prividni manjak prosuđivanja između različitog značenja papinske ceremonije i usamljeničkog plesa mladića – kao i njihov vrlo različit sraz sa društvom i njihove drukčije društvene posljedice – izravno se odnose na moć reprezentacije likovne umjetnosti i njen stav koji kreira debatu i osigurava materijal za kriticizam kroz vizualna i ponekad vrlo jednostavna sredstva.

Suvremeni heroji nemaju lak život.

U redu, u drevnim se vremenima titula heroja zadobivala najčešće po cijenu života – dok je sada neophodno pronaći nove strategije kojima se pridobiva pažnja medija. To zadatak čini gotovo nemogućim – i herojskim.

Može biti da su eliptične, neizravne, metaforične strategije umjetnika nova staza ka heroizmu. Kad riječi dožive inflaciju i izgube dosljednost, možda jedna jednostavna i gola slika još uvijek može postići stanovitu nisku, nesavršenu, pa ipak vrlo humanu vrstu istine.

Vittorio Urbani
kustos

• Božo Biškupić, Ministar kulture RH
• Branko Franceschi, ravnatelj MMSU
• Vittorio Urbani, kustos, Italija
• Rita Kálmán, kustos, Mađarska
• Nevenka Šivavec, kustos, Slovenija
• Sabina Salamon, kustos, Hrvatska