2. BIENNALE KVADRILATERALE  BQ_2
(Hrvatska, Italija, Mađarska, Slovenija)

Budimo iskreni, fraza heroj kulture zvuči pomalo isforsirano; u najmanju ruku sada mogu priznati da sam ju od početka nalazila pomalo iritantnom. Pored tog, čovjek se osjeća obvezan objasniti ju vrlo potanko, budući se bilo tko kome ju spomenete zapetlja u ozlovoljavajuća pitanja: Na koju vrstu kuture mislite? Što smatrate razlikom između kulture i umjetnosti? Može li itko danas i u našem dobu biti heroj? I, ne pripada li stvarni kuturni heroizam drugim vremenima, prošlom stoljeću?

Pokušala sam se uhvatiti u koštac s pitanjem zašto je pojam heroja povezan s kulturom toliko iritantan? Prvi razlog (ignoriramo li totalno razočaranje) je
vjerojatno taj da se potraga za idealiziranim kulturnim herojem čini beznadna. Jer, ustvari je očevidno da je heroizam kao takav, osobito unutar kulturnog konteksta, do kraja dekonstruiran. Točnije, heroizam rađa jednu urgentnu asocijaciju i predviđa vrstu stabilnog fokusa, budući je upravo to jedno od centralnih obilježja konzistentnog napretka prema plemenitom idealu. Upravo zbog toga se herojska priča u odnosu na hiper-kompleksnost suvremenog života čini neizdrživim pojednostavljenjem. Ono što je ustvari jenjalo zajedno sa zalaskom velikih naracija je, također, i značaj velikih povijesnih utopija, projekata revolucionarnih promjena, velikih povijesnih pokušaja i svrgnuća, priče o mitskom značenju razuma, znanosti i tehnologije, priče o karizmatskim vođama, znanstvenicima i umjetnicima.

U mojem radikalnom razmatranju značenja bivanja herojem kulture, pokušala sam zadržati izravnu svezu s umjetnošću, između brojnih definicija
koje su povezane s kulturom, kao rezultat čega sam stigla do hipoteze da unutar konteksta izložbe ili umjetničkog muzeja i sablasnih dimenzija pluralne megakulture koja akumulira arbitrarne mase označitelja, heroj kulture može samo i jedino bit umjetnik. To, međutim, može biti i vrlo komforna polazišna točka koja nas, ponovo, sama po sebi, zarobljava u stupicu ponavljanja mita herojskog modernističkog umjetnika koji spašava ljudske duše licem u lice s gramzivim
masovnim tržištem kulturne produkcije, globalizacije, trivijalne amerikanizacije, a sve to snagom vlastite originalnosti, slobode i autentičnosti – i otud podržavamo truli mit o umjetnosti kao posljednjem utočištu ispred pogubnih utjecaja kapitalističkog stroja. Naime, suvremena kultura dugo je vremena vjerovala u ideju jedinstvenog, determiniranog, fokusiranog pojedinca....samo pojedinac ima misli, želje, strahove... ali i ideje, inspiraciju i sposobnost stvaranja.

Međutim, moderne psihološke teorije već neko vrijeme ukazuju da suvremena društva doživljavaju očevidne potrese u strukturama identiteta – sada se priča
samo o decentriranom subjektu, pluralnim sopstvima, pomiješanim identitetima. Isto, naravno, vrijedi i za umjetnikov identitet – očevidnost umjetnikovih razlikovnih obilježja – nadahnuće, vizija, kreativna energija, stvaranje nečega iz ničega – dekonsturira se na isti način kao što je dekonsturiran i mit o heroju. Društveno zasićenje i otud prenaseljenost sopstva kao i nepregledno raznoliki potencijali identiteta mogu se dešavati poradi mase kontakata, komunikacija, mogućnosti. Budući se zasićenje nastavlja, mi postajemo mješavina, postajemo umnoženi, multipli.

Virtualna kakofonija nepregledno raznolikih potencijala ideniteta uvelike se razlikuju u odnosu spram romantičkih i modernističkih vizija sopstva i identiteta, omogućavajući nam da se ushićujemo debatama o jezovitim reperkusijama razaranja visoke kulture. U suvremenom dobu umjetnička originalnost se podriva oglašavanjem i masovnim medijima, a umjetnikov identitet više nije fiksiran, već prolazan i umnožen. Isto vrijedi i za trenutnu kulturu, koja je metaforična i rizomatska – velika lopta koja se transformira, širi i sažima u neprestanom pokretu. Bilo koja nasumce ili namjerno odabrana točka u kulturi je potencijalni epicentar.

Više nema velikih naracija, što ne znači da naracija uopće nema. Suvremeno društvo, mediji i kultura, svake nas sekunde obasipaju medijski konstruiranim filmskim pričama, sudbinama modernih zvijezda, pričama o čudesnim novim proizvodma, stilovima i maštanjima što su ih izgradili poslovni i marketinški svijet. Takvoj multifreničnoj situaciji u subjektu odgovara multifrenična naracija, koja ne ide ka koherentnoj metapriči ili središnjoj priči nekog pojedinca, već se radije otkriva kao talasanje i rotacija što konstitutiraju različite parcijalne priče. Predodžba heroja kulture nam se otud razotkriva kao portret bez potretirane osobe, odraz bez objekta odraza.

"Bez naslova", rad Alenke Pirman, proizveden posebice za ovu prigodu, čini se apsolutno idealnom metaforom upravo rečenog. Ovaj djetinjasto jednostavan,
"ready made" s efektom Kolumbovog jaja, načinjen je od uključenog sušila za kosu koje bez prekida okreće plastičnu lopticu na mlazu vrućeg zraka. Neuhvatljiva,
nefokusirana, multifrenična površina lopte – zajedno s priloženom legendom opozitnih binarnih vrijednosti – usmjerava nas k dešifriranju njegova značenja, što se
ustvari pokazuje kao nemoguć zadatak. Diskursi koji prate umjetničke prakse, kao i drugi oblici ideoloških formacija, često vole rabiti jednostavne dihotomije – mi/oni, lijevo/desno, lokalno/strano, a u našem slučaju heroj / antiheroj. Rotirajuća loptica za ping pong ovdje ima ulogu nositelja značenja, a značenje je besmisleno. Alenka Pirman je umjetnica koja nas svaki put iznenađuje svojim suptilnim subverzivnim radom i načinom na koji razotkriva pozadinu naizgled očevidnih stvari i događaja. Njen doprinos temi kulturnog heroja je stoga glas razuma, trijezna argumentacija, koja osigurava prikladnu distancu prema problemu koji se raspravlja, korištenjem strategije prekomjerne identifikacije.

Rad Tomaža Tomažina prikladno se uklapa u suvremeni fenomen multipliciranih identiteta. Njegov projekt naslovljen "Heroj" posmatra identitet kroz oblike multiplikacije i vritualizacije. Korištenjem digitalne montaže on intervenira u popularne, kultne ili samo bizarne žanrovske filmove. Namjesto filmskih heroja on općenito opetovano stavlja svoj vlastiti lik. Efekt ove namjerno amaterske montaže je gotovo komičan. Takvim procedurama umjetnik, ustvari, ilustrira svoju impotenciju u interveniranju u pravu stvarnost – ono što je moguće je samo poluprivatna subverzija mitova i razaranje dogmi. Ovdje nema ideala, niti idola, i zato nitko nije nedodirljiv.

Apsolutno sve se može dekonstruirati. Činjenica da se našao u istoj selekciji s Dunjom Zupančič i Draganom Živadinovom vjerojatno je i dovela do nastanka njegovog novog rada "Slovenski umjetnik u svemiru", koji funkcionira kao dopadljiva travestija megalomanskog projekta "Noordung". Ovdje su predstavljene dvije potpuno različite projekcije efekta umjetnosti. Tomažin, kao predstavnik generacije koju je odgojila stvarnost i idelogija što su ih konstruirali i posredovali mediji,
najvjerojatnije ne vjeruje u umjetnikovu "misiju". Subjektivno umjetničko stajalište nasuprot diktata vremena, kulture i medija jednostavno nije moguće, osobito ako je konstrurirano unutar modernističkih kategorija tehnološkog progresa i osvajanja novih teritorija.

Herojska priča kako ju je konstruirao Mark Požlep je potpuno različita. Požlep pripada generaciji koja je rasla s mitologijom masovne kulture, ali njegov ekspresivini registar ne sadrži podrugljivu distancu spram herojskog umjetničkog mita. Njegovi su superheroji inače scenirana maskerada, posljednji naklon praznim znakovima komercijalizirane masovne kulture, međutim, njegovo je stvarno polazište nevino romantično – budući više nije moguće stvoriti superheroja, budući ih popularna megakultrua proizvodi u golemom broju, on je sebi načinio svog heroja, vlastiti alter ego kojem ne nadjenuo ime Crni Šešir. Crni Šešir je obični heroj, možda jedini stvarni junak naših dana, koji rješava dnevne proleme običnog čovjeka. Na kraju se biva posvjedočeno da i Crni Šešir, također, postaje lakim plijenom mehanizma komercijalizacije kulture, i da neće proći puno prije negoli romantični kao i stvarni Crni Šešir ne postanu tek otisak na majicima ili sličica na kutiji žitnih pahuljica ili u najboljem slučaju, tek jedan umjetnički artefakt među tisućama drugih artefakata u muzejskom depou.
S tog razloga njegov stvoritelj odabrie ga jednostavno eliminirati. Biennale Kvadrilaterale stoga postaje scena posljednje bitke umjetnika – heroja. Poraz heroja leži u shvaćanju da bilo koja vrsta, bilo sub ili super, ideniteta nije postignuće pojedinca, već mjesto unutar strukture društvenih konstrukcija. Psihološka istraživanja formiranja identiteta razotkrivaju da samo mali dio definicije ovog područja počiva u rukama pojedinca. Bez projekta "Noordung" , kao što će se i pokazati, postepeno se obistinjuje upravo kao što su planirali. Općenito, ovo je potpuno materijalna rehabilitacija utopije i predstavlja distinktivan kontrast drugim dijelovima, jer se u cijelosti bavi velikom naracijom, megalomanskim konstruiranim mitom. Prema Inke Arns ovo je odraz utopijskih potencijala u umjetnosti XX. stoljeća. Predstavljajući fundamentalne polazišne točke ovog projekta, možemo ustvari izabrati bilo koje od djela iz produkcije Dunje Zupančič i Dragana Živadinova, budući se svi ti radovi čine nehijerarhijskim, izrasli iz istog korijena, pars pro toto. U Planit:: Syntapiens (rad u nastanku koji bi ove godine trebao biti izložen u bečkom MAKU) predstavljen je nacrt jednog od satelita koji će u budućnosti zamijeniti jednog od glumaca u projektu "Noordung". Cilj je projekta stvoriti,
sredstvima suvremene tehnologije, izvornu apstraktnu (bez gravitacije) umjetnost, na taj način nadomještajući suprematistički projekt. Dunja Zupančič i Dragan Živadinov bore se za apstrakciju koja uistinu može funkcionirati samo u bestežinskom stanju. Satelit UMBOT – takozvani nula satelit čiji je posao oglašavati performans, je stoga u biznisu oglašavanja i objašnjavanja mita post-gravitacijske umjetnosti. Satelit će se lansirati u orbitu godine 2008.

Principjelna fascinantnost projekta "Noordung" je njegova konzistencija, fanatička očaranost avangardnom utopijom i apstraktnim reprezentacijskim modelima,
kao i ranijim utopijskim tehnološkim fantazijama. Projekt "Noordung", koji će lansirati umjetnost kao autonomnu praksu u svemir, mogao bi biti kulturni projekt per
se, kada domena zamišljenog svemira ne bi bila prezasićena znanstveno-fantastičnom ikonografijom i obećanjima stvarnog prazničnog življenja u svemiru, koji bi uskoro mogao postati svakodnevnom pojavom.

Budimo iskreni, fraza heroj kulture još uvijek zvuči pomalo isforsiranom, osobito ako ustvrdimo da heroji kulture kakve bismo voljeli više ne postoje niti u aktualnoj stvarnosti, niti u umjetnosti. Možemo ih pokušati zamijeniti nasumce usvojenim i konstruiranim privatnim herojima kulture (jesu li nam uistinu na raspolaganju pojmovi i riječi kojima bi ih opisali?), ali njihov impakt i namjera mogu biti tek pitanjem individualnog kulturnog i političkog idealizma.

Nevenka Šivavec
kustos

• Božo Biškupić, Ministar kulture RH
• Branko Franceschi, ravnatelj MMSU
• Vittorio Urbani, kustos, Italija
• Rita Kálmán, kustos, Mađarska
• Nevenka Šivavec, kustos, Slovenija
• Sabina Salamon, kustos, Hrvatska