2. BIENNALE KVADRILATERALE  BQ_2
(Hrvatska, Italija, Mađarska, Slovenija)

Ispunjavamo vaše želje!

Provevši puno vremena zadubljena u razlike između običnog i heroja kulture, došla sam do zaključka da, ukoliko zadržim pogled na širokom konceptu kulture, razlike nema. Jer, ustvari, iz te perspektive, osobnosti i činovi stvarnih povijesnih karaktera ili političara posjeduju kulturne aspekte baš koliko i heroji iz srednjega vijeka i modernih legendi i saga.

Svako doba ima svoje heroje, koje s vremena na vrijeme oživi sličan fenomen. Ovaj fenomen je izazvan čovjekovim osjećajem da su njegove sposobnosti
i njegove mogućnosti za mijenjanje sudbine ograničene, "on shvaća da je nesposoban postići što želi, i stoga mora u duhu unaprijed zamisliti Drugoga (koji
posjeduje optimalni stupanj onoga za čim čovjek najviše žudi), i kojem Drugom onda povjerava zadatak ispunjavanja goleme praznine koja odvaja njegove želje od njegovih prilika."

Moderni ekvivalent ovih neispunjenih želja i heroja što ih te želje stvaraju, kao i otjelovljenje kolektivne volje i društvenih ideala, jest zvijezda, koja više nije kralj ili vitez ili vojnik, već tek muzičar ili glumac, to jest "obični čovjek" koji predstavlja utočište za ostale "obične ljude".

"Sve što ljudima manjka u svakodnevnom životu je u njima koncentrirano: bogatstvo, moć, ljepota, talent i značajan život pun zadovoljstava, uzbuđenja i nebeske
harmonije. Punoća života. Naposljetku, život koji trijumfira čak i nad smrću."

Svako doba projicira vlastite uvjete na svoje heroje, a budući očekuje rješenje za svoje probleme, najčešće odabire suvremene ljude koji su izvanredno opremljeni za tu ulogu. Kao rezultat, svaki društveni sloj ima vlastite zvijezde, koje nastoje kompenzirati različite nedostatke.

"Zvijezda, kakvom je Al Capone sam sebe proglasio, je misao iznikla iz uma milijuna – precizni imitator javnog sentimenta", piše estetičar Péter György u jednom
od svojih često citiranih eseja, u čijem nastavku kaže: "Varijacija distinktivnih tipova zvijezdi pruža informacije o tendencijama društvenih potreba, kao i
prirodi nelagode (...) Heroj jednog doba, zvijezda, je stoga biće s dva lica, stvorenje i stvoritelj, urođene prometejske prirode, jer ga se ne može razumjeti i identificirati tijekom par trenutaka. To jest, zvijezda je nezaboravna. Pa ipak, čak niti beskonačno strpljenje ne može ju opisati i ona se gotovo u potpunosti opire definiciji. Kult zvijezda je među najvažnijim fenomenima religijskog sinkretizma XX. stoljeća, zajedno s kultom zdravlja, plesnom pomamom, body buildingom, vegetarijanstvom i astrologijom."

Kult zvijezda je religija potrošačkog društva, suvremeni ekvivalent kulta osobe koji nam je poznat iz represivnih režima. Najsjajniji stanovnici današnjeg profanog
Olimpa mogu, ustvari, obožavanjem dostići božanski status, sve dok njihovi fanovi njihovim osobnim predmetima pripisuju magičnu moć ili hodočaste na njihove
grobove.

Heroji obdareni ekskluzivnim pozitivnim karakteristikama danas su postali zastarjeli, što je rezultat činjenice da mehanizam proizvodnje zvijezda suvremene kulture sadrži stanoviti profani aspekt. Heroji našeg doba, koliko god se uzdigli ponad "smrtnog" svijeta jesu, u konačnoj analizi, samo ljudska bića te kao takvi griješe. Istina, njihov snažni karakteri čine da zaboravljamo, možda čak i opraštamo njihove mane i nesupjehe.

Gábor Bakos i Imre Weber "ostvaruju želje" od 1999. Slike iz foto serije, međutim, nisu ispunjenja njihovih vlastitih želja, već želja "modela" koje su odabrali sami
umjetnici. Serija je temeljena na bliskoj suradnji stvaralaca i klijenata, i strogo se drži predefiniranog radnog procesa. Inicijalni nacrti stvaraju se nakon razgovora
s odabranom osobom. Svaki razgovor počinje s pitanjem: "Kad bi vam se mogla ostvariti želja – po bilo kojem pitanju – koja bi to želja bila? Na osnovu vašeg odgovora, voljeli bismo vas prikazati kao da vam se želja ostvarila." Dovršeni umjetnički rad zasnovan je na vrsti igre igranja uloga u kojoj se strane izmjenjuju u ulozi potrošača ili davatelja usluga. Umjetnici entuzijastički i zaigrano odabiru iz obilatog opsega izražajnih modusa koje mediji svakog dana rabe. Njihovi željni subjekti pojavljuju se u iluzionističkom svijetu holivudskih filmskih postera, novinskih članaka, stripova ili stranica modnih magazina. Uistinu, gdje drugdje možemo sresti takav opseg vizualnih resursa koji bi tako savršeno bili u stanju izbrisati prijelaz između stvarnosti i fikcije? U posjedu tog trika, umjetnici su u stanju dočarati savršenu iluziju ispunjenja želje.

Heroji imaginarnih slika jesu obični ljudi, čije želje mogu biti bliske bilo kome od nas. Impakt "Slika žudnje" proizlazi iz shvaćanja da želje u koje koncentriramo
heroje našeg vremena i za koje vjerujemo da su neostvarive jesu, ustvari, lako ostvarive jednom kada izronimo iz racionalnog svijeta svakodnevice. U ovoj interpretaciji, poruka "Slika žudnje" je gotovo nezgodno optimistična. Poradi sugestivnog slikovlja ispunjenih želja, gledatelj spremno napušta propitivanje autentičnosti slika, te pristupa igri, jer je mogućnost ulaska u virtualnu, paralelnu stvarnost želja puno intrigantnija od verifikacije stvarnosti slika.

"Bez obzira koliko zapanjujuće to bilo, ti možeš biti zvijezda, draga moja, bez obzira koliko to zapanjujuće bilo, svatko je zvijezda, draga moja!" pjeva Hobo Blues Band, čiji je frontman i sam zvijezda, makar samo u karpatskom bazenu. Ovo je sudbina dodijeljena osnivačima Mađarske partije dvorepog psa (HDTP) koja se u javnu svijest probila tijekom uzrujavajućeg i neizdrživog perioda predizborne kampanje za parlamentarne izbore 2006. Kako bilo, grupa, koja ima bazu u Szegedu a nastupa širom zemlje, nije registrirana politička stranka. Njihov odabir imena referira na esenciju njihove aktivnosti, koja je na jednoj strani usredotočena na izrugivanje političkim strankama i njihovim praznim obećanjima iz kampanje. Na drugoj strani, oni vode gerilski rat protiv preplavljujućeg mnoštva oglasa koji obrastaju naš životni prostor u službi potrošačkog društva. Njihovi plakati, naljepnice, flyeri, prometni znakovi i javne intervencije adresiraju obične ljude, običnim jezikom što ga svatko može shvatiti. Njihove duhovite i ironične javne akcije posjeduju neiscrpnu energiju i, poradi teme, neograničeni materijal, pokušavajući nas odvratiti od naših dnevnih rutina. Druga zasluga HDTP je što dočaravaju alternativu svijetu koji je sačinjen od prohibicija i pravila igre, determiniran donositeljima odluka, u kojem nema društvenog konsenzusa. Njihov je jedan alternativni svijet gdje samoogranizirane, građanske društvene inicijative i ideje što ih one predstavljaju jesu sastavnice demokratskog sustava.

Instalacija Emese Benczúr "Budi dirnut" pobudila bi nas na dodir čak i kad smjesta ne bismo uočili slova izbrijana usred ružičastog krzna. Mekana i ulegnuta
površina luongea poziva nas da počinemo, udubljeni u misli. Možemo razbijati glavu nad rečenicom koju je predložila umjetnica, u meditativnoj maniri toliko tipičnoj za njene radove. Dok se u njenim ranijim radovima jednostavna rečenica u fokusu instalacije
urezivala u naš um kroz monotono ponavljanje, ovdje nas monumentalno uvećanje teksta neizbježno konfrontira s porukom. Materijali koje koristi u svojim
radovima u stanju su intenzivirati značenje poruke, na taj način neodvojivo povezujući tekst i teksturu. Žive boje tipične za Benczúr, instalacije načinjene od blještećih lampica, podsjećaju nas na tehnike koje se koriste u oglašavanju kako bi se privukla maksimalna pažnja. Pa ipak, pažljivo odabrani materijali i beskonačno strpljenje s kojim su oblikovani dokazuju suprotni pristup. Sugestivno značenje umjetničinih rečenica je zbunjujuće, jer bi izgovaranje takvih mudrosti prije moglo biti pripisano prosvjetljenom majstoru ili heroju koji ima društveni utjecaj. Budi dirnut, šapće lounge, i mi očekujemo da nam duh nekakvog transcedentnog stvorenja okrzne kožu. Iznenada, međutim, bivamo uznemireni shvaćanjem da smo grabili šest metara lažnog ružičastog krzna što je činjenica koja nas, premda možda priziva sjećanja iz djetinjstva, mora vratiti natrag u stvarnost.

Iz drugog aspekta, da se vratimo k temi heroja kulture, ovaj ružičasti nespecificirani objekt postavljen u sobi, koji nas poziva da ga dodirnemo, oživljava kult magičnih relikata ili - da pružimo suvremeni primjer - kult beskorisnih gadgeta holivudskih zvijezda što se na aukciji prodaju za goleme sume.

Četvrti mađarski rad koji je ove godine izložen na riječkom Biennalu odnosi se na potonje značenje pojma statusa zvijezde. Hajnal Németh i István Majoros izlažu "Spomenik MC-u", koji je memento pojedincima, pripadnicima stanovite muzičke i klupske kulture iz Berlina. Današnji MC-evi su izvođači kritičke, underground grane metropolitske muzičke kulture; predstavnici, umjetnici koji formiraju identitet jedne subkulture. Skuplture cijelog tijela petorice MC-a na zvučnicima jesu emblemi složenosti i kolorita Berlina, srca europske kulture. Skicozni odljev u vosku je svjesno upotrebljen alat, budući fokus ovog rada nije prikaz datih pojedinaca, već kolektivni značaj grupe skultura. Služeći kao postolje, svaki zvučnik također i prenosi glas jednog MC-a, a budući oni naizmjence repaju, njihovi prostorno distribuirani glasovi sjedinjuju se u homogeni glazbeni komad.

Instalacija uključuje 20-minutni muzički dokumentarac "Zauvijek četvrtak" koji, osim što pruža uvid u studijsko snimanje za instalaciju, također i prokazuje MC-eve koji govore i pjevaju o samima sebi, o tome otkuda dolaze, tko su, što su njihova "slavna imena", ili pak samo komentiraju događaje.

Čin postavljanja suvremenog muzičkog trenda i kulta gradskog mikrofona na postolje slijedi tradiciju podizanja spomenika u Mađarskoj (rekordne kvantitete, nažalost ne i kvalitete). Pa ipak, načinivši skulpturu koja, namjesto eminentnih državnika, prikazuje jednan alternativni segment metroplitske kulture, umjetnici nam predstavljaju suvremenu alternativu žanru.

Rita Kálmán
kustos

• Božo Biškupić, Ministar kulture RH
• Branko Franceschi, ravnatelj MMSU
• Vittorio Urbani, kustos, Italija
• Rita Kálmán, kustos, Mađarska
• Nevenka Šivavec, kustos, Slovenija
• Sabina Salamon, kustos, Hrvatska