Relativizam, iako, barem u primjeni, pojam starog porijekla, postao je značajka suvremenog svijeta. Razlog je očit: živimo u svijetu velikih mogućnosti komunikacija, kada se kulture i svjetonazori susreću, a pitanja izbora između njih jako često nisu rješiva. Osim toga, naša je zapadnjačka civilizacija kao svoje temeljno dostignuće proglasila načelo tolerancije. Za mnoge, tolerancija i relativizam jesu povezani pojmovi: odbiti govor o usporednoj vrijednosti kulturnih modela ili svjetonazora jest prihvatiti njihovo međusobno uvažavanje. Takvo ispreplitanje pojmova izazvalo je i reakciju protiv relativizma, kojoj upravo u ovom trenutku svjedočimo u kontekstu naše civilizacije. Kritičari asociraju relativizam uz gubitak jasne svijesti o vrijednostima (spoznajnih, moralnih i drugih). Rasprava o relativizmu, ukratko, u samom je središtu trenutnog promišljanja naše zapadnjačke civilizacije.

Iako je ovo vezivanje rasprave o relativizmu s određenim vrijednosnim pojmovima najčešći početak rasprave o relativizmu, potpuno je pogrešno. Relativizam samo kaže da različiti sustavi nisu međusobno sumjerljivi. Ostaje stvar pojedinca (ili kulturalne skupine) koji će moralni, spoznajni, estetski sustav za sebe prihvatiti, što se može činiti i uz veliku predanost. Čak i ako ne prihvatimo relativizam, čak i ako vjerujemo da sustavi jesu sumjerljivi, da se možemo opredijeliti za ono što je bolje, manje dobro, ili gore, od relativizma valja naučiti važnu stvar, a to je da smo ograničena bića, koja imaju ograničene perspektive koje nam ne dopuštaju sveobuhvatno promatranje. Naše su spoznaje, kažu mnogi filozofi, ograničene jezikom kojeg koristimo, koji nam određuje kategorije kroz koje ćemo spoznati svijet i u njemu se kretati. Naše percepcije, kažu mnogi, nisu puki rezultati djelovanja neutralne kamere koja bilježi svijet. Iza perceptivnih spoznaja, postoji čitav niz pretpostavki (neke su tipične za vrstu, određene evolucijom, a neke tipične za uže kulturalne ili čak profesionalne skupine). Ali, spoznaje mogu napredovati. To čine kada se perspektive nadopunjuju, pa time postaju obuhvatnije. Umjetnost, svojom udaljenošću od pragmatičnih pritisaka svakodnevnice, svojom inventivnošću i sposobnošću promatranja svijeta iz neočekivanih perspektiva, ili istraživanjem neočekivanih mogućnosti promatranja ili prikazivanja, i u tom smislu predstavlja nezaobilaznu vrijednost za čovječanstvo.

Elvio Baccarini